Evo Da Napišem Post. Tjedan Dana Je Prošlo,Nemam Baš Previše Vremena..Pa.. Ma Kog Ja Lažem?! Imam Ja i Previše Vremena. Uglavnom,Ništa Se Nije Posebno Događalo u Ovih Par Dana. Bila Sam Malo Vani,Ovo Ono... U Školi..Recimo Dobro. Još Nisam Ništa Ispravila Ono Šta Sam Namjeravala,Neznam Kad ću..Neda Mi Se. Trebalo Bi Se Uhvatit Knjige...a...Da...Ljenost..
Možda Ćete Me Proglasit Ludom..Heh...i Jesam,Al Često Razmišljam Kako Bi To Bilo Imat Zamišljene Prijatelje..Da Li Bi Te Iznevjerili Kao i Većina Živih..Običnih Smrtnika. Da Li Bi Tom Zamišljenom Prijatelju Mogla Sve Reć.. Bilo Bi Ljepo Imat u Životu Osobu Kojoj Možeš Sve Reć Šta Te Muči. Evo Možda Imam Sreće,Pa Sam Pronašla Baš Takvu Osobu. Osobu Koju Volim,Koja Mi Je Trenutno Sve... Mislim Da Već Znate o Kome Pričam. Dobro,Uglavnom. Dok Profesori i Ostala Derišta Tamo Pričaju o Raznim Nevažnim Stvarima Ja Razmišljam o Zamišljenom Prijatelju..Heh.. Pa Evo Inspiracija Mi Pala u Vodu...Al Ipak Imam Snage Napisati Nešto Više...
One misli...
Dragi Moj Prijatelju!
Ponoć Otkucava, Umorne Oči Polako Mi Se Sklapaju. Kao Da Tonem, Kao Da Odlazim, Ulazim u Neki Drugi Svijet, Magičan Svijet, s „One Strane“. Opušteno Tijelo, Zalutale Misli... Pitam Se: „Što Ako Je To Prava Stvarnost? Što Ako Sanjam Probleme, Sanjam Nevolje i Ljudske Odvratne Postupke? Što Ako Je San Zapravo Ono Što Sad Pišem, Dodirujem Papir i Lagano Klizim Plavom Penkalom Po Toj Ravnoj, Bijeloj, Glatkoj i Čudnoj Plohi. Što Ako Umišljam, Zamišljam Da Sjedim Na Ovoj Neudobnoj, Tvrdoj Školskoj Stolici? “ Čak i Ne Znam Je Li Ovo Jutro, Podne Ili Ponoć Kao Što Navodim Na Početku Ovog, 'Ajmo Tako Reć' Pisma Tebi Što Živiš Negdje u Mojim Mislima, u Dubini Mog Psihodeličnog Uma Što Želi Vidjeti Boje Pravog Svijeta, a Ne Šminke i Plastike Koja Diktira Svakom Živom, Ljudskom Biću Što Diše i Hoda... Ne Znam Dal' i Osjeća... Što Ako Sam Sama a Oblici Ljudskih Tijela Što Šeću Oko Mene Samo Su Moja Trula Mašta? A Što Ako Sve, Sve Što Gradi Nešto Čudno i Neponovljivo, a Nazivam Ga Atom, Zapravo Ne Postoji... Samo Je Mašta u Dubinama Mračnog Mozga. Mozak... Mislim Da Ni To Ne Postoji... Zamišljen Je... „Sve Što Vidimo, Sve Što Osjećamo Želimo Vidjeti i Želimo Osjećati“ Rečenica Je Često Ponavljana u Mojim Sjećanjima... Ah, Prijatelju Što Da Ti Kažem... Kako Rastem, Kako Mi Proljeća i Zime Dolaze i Odlaze, Sve Više Drugačije Razmišljam, Sve Više Imam Potrebu Za Nečim Novim, Boljim, Nježnijim, Osjećajnijim... Sve Što Želim u Ovoj Fazi Mog Neobičnog i Tajanstvenog Života Jest Postići Razinu Čistog, Svetog Mira. Sjećam Se Riječi Jednog Stvarnog (Možda Zamišljam, Možda Želim Vidjeti i Osjećati Ga) Koji Je Po Mnogim Razmišljanjima Presličan Meni... Te Riječi Zauvijek Su Promijenile Moj Život a Glasile Su, Šaptale Su Otprilike Ovako: „...Blaženstvo Bilo Onome Koji Ti Umre Na Rukama“ Zaplakala sam, Rastužila Se Potpuno Jer Imam Osjećaj Da To Nisam Zavrijedila, Nisam Dostojna Toga Jer San Kojeg Sanjam Pun Je Nevolja i Mojih Glupavih Grijeha. Možda Sam Anđeo, Možda Đavo' Što Bez Rogova Korača Svijetom. Možda... Il' Sam Neko Stvorenje, Biće Što Nazivamo Čovjekom Odnosno Curom, Djevojkom Pa Možda i Djevojčicom Jer Duša i Srce Moje Poluzeleno Je Kao Poluslatka Jesenjska Jabuka. I Prijatelju, Stvarno Ne Znam Zašto Pišem Upravo Ono Što Pišem... Nemam Razloga... Možda Želim Nešto Reći, Možda Istaknuti, a Možda Samo Pisati. Pisati i Pisati i Ispisati Čitav Svijet, Sve Planine i Brda, Sve Zidove Kuća i Zgrada, Svo Drveće Izrezuckati Mojim Besmislenim Riječima... Govoriti? Govoriti Znam, Al' Nitko Ne Shvaća, Nitko Ne Čuje... Možda Jednog Dana Pročitaju, Možda i Požale... Možda Nađu i Neki Odgovor Na Svoje Pitanje... Nitko Ne Zna, a Svi Sve Znaju, Nitko Nikog Ne Poznaje, a Svi Se Poznaju. Dragi Moj Zamišljeni Prijatelju, Čuvaj Moje Riječi u Svim Svojim Šapatima Koje Meni Na Uho Upućuješ u Ponoć, Kad Misliš Da Ne Čujem, Misliš Da Spavam i Sanjam Nešto Stvarno.
...Hail...
